U našem timu problem je bio jasan: popis klasika bio je opsežan, a suvremeni romani su stalno pristizali, pa je čitanje postajalo stihijsko. Čitatelji su se gubili između “trebam” i “želim”, a bilješke su ostajale rasute. Odlučili smo napraviti praktičan model koji spaja oba svijeta bez osjećaja krivnje i bez pretrpavanja.
Prvi korak bio je postaviti cilj koji se može pratiti: 12 tjedana s dvije paralelne staze čitanja. Jedna staza je “temelj” s klasicima, druga je “odjek” sa suvremenim romanima koji razgovaraju s temom. Time smo pretvorili dilemu u ritam: jedan klasik u sporijem tempu i jedan suvremeni naslov u bržem tempu.
Zatim smo napravili mapu tema umjesto popisa autora, jer teme lakše povezuju razdoblja i stilove. Primjeri tema bili su obitelj, društvena nejednakost, odrastanje, rat i sjećanje, grad kao lik. Svakom klasiku dodijelili smo jednu do dvije teme, a zatim tražili suvremeni roman koji ih nadopunjuje ili osporava.
Kako bismo smanjili odustajanje, uveli smo pravilo “minimalnog ulaza”: 20 stranica dnevno ili 30 minuta slušanja/čitanja, bez nadoknađivanja pod svaku cijenu. Ako bi naslov zapinjao, dopuštali smo promjenu izdanja, prijevoda ili formata, a tek potom zamjenu knjige. Tako smo problem otpora pretvorili u upravljivu prilagodbu, a ne u prekid plana.
U procesu odabira oslanjali smo se i na najpoznatije književne nagrade, ali kao orijentir, ne kao presudu kvalitete. Za suvremene romane gledali smo uži izbor i obrazloženja žirija, jer otkrivaju teme i stil bez spoilera. Za klasike smo provjeravali povijesni utjecaj i dostupnost dobrih izdanja, kako bismo izbjegli frustraciju zbog zastarjelih ili loše uređenih tekstova.
Prevođenje nam je postalo ključna poluga, posebno kad smo uspoređivali različite prijevode istog djela. Uveli smo kratku provjeru: tko je prevoditelj, kada je prijevod nastao i postoji li novije izdanje s bilješkama. Kad je moguće, uzeli bismo i kratke ulomke iz dva prijevoda da vidimo koji nam “sjeda”, jer to često odlučuje hoćemo li ustrajati.
Da bi plan funkcionirao u praksi, morali smo organizirati kućnu knjižnicu kao radni alat. Napravili smo tri zone: “na redu”, “u tijeku” i “za kasnije”, te ograničili prvu zonu na najviše deset naslova. Katalogizaciju smo držali jednostavnom: autor, naslov, tema, format i status, što je dovoljno za pregled bez opterećenja.
Za razvoj čitateljske navike osmislili smo kratke zadatke nakon svake cjeline, umjesto dugih eseja. Nakon 50 stranica zapisivali smo jednu rečenicu o motivu i jednu o liku, a nakon završetka tri rečenice: što je ostalo, što je upitno, kome bismo preporučili. Ta mikro-refleksija bila je rješenje za problem “pročitao sam, ali mi je iskliznulo”.